„Bolji početak 32. Dana Zorana Radmilovića nije mogao da nas zadesi, nego da na festivalu posvećenom rođenom Zaječarcu, velikom srpskom i jugoslovenskom glumcu, Zoranu Radimoviću, učestvuje Dušan Kovačević, akademik, najveći živi srpski dramski pisac i što je za nas najvažnije, Zoranov prijatelj i saradnik“.
Ovim je rečima direktor Festivala, Vladimir Đuričić, pozdravio Dušana Kovačevića, a brojna festivalska publika učinila je to dugotrajnim aplauzom, pozdravljajući pisca koji je ispisao srpsku istoriju u svojim delima i nepogrešivo detektovao mentalitet našeg naroda.
Pitkom pričom, kroz koju je sa festivalskom publikom, podelio čak i lične doživljaje, akademik Dušan Kovačević, predstavio je svoje prijateljstvo sa Zoranom Radmilovićem. Od prvog susreta 1968. u dvorištu Kapetan Mišinog zdanja, u vreme studentskih protesta, kada je Kovačević bio student Filozofskog fakulteta, a Radmilović došao da podrži studente, do pred Zoranovu smrt 1985. godine. S obzirom da je Radovan III premijerno igran pre ravno 50 godina, Kovačević je podsetio kako je sve počelo.
„Radovan III bio je moj diplomski rad na Akademiji u klasi profesora Slobodana Selenića i kada su Zoranu dali tekst, ja sam mislio da on to neće prihvatiti jer u to vreme je dosta igrao na televiziji i imao puno obaveza. Jednog dana su mi rekli da je pročitao i da bi voleo da se nađemo, a gde drugde nego u kafani. On je prelistavao, gledao i čitao tekst jedno vreme i pustio me „da umrem“, a onda, kada je video da je stvar ozbiljna rekao je: Ja ću pokušati da napravim nešto od toga. Taj pokušaj je na početku bio njegovo traženje dok nije pronašao tonalitet i tu priču o čoveku iz zavičaja“, ispričao je Kovačević, koji je publici u zaječarskom teatru osim o prijateljstvu sa Radmilovićem i predstavi Radovan III kazivao i svoje stihove.
Poseban doživljaj bio je kolaž inserata iz filmova, od Beštija iz 1977. do Andergrauda iz 1995. godine koji su podsetili na Kovačevićevo filmsko stvaralaštvo.